Fotograf Anto Magzan putuje i portretira
Fotograf Anto Magzan putuje i portretira gradove; ljude koji u njima žive, njihove dnevne rutine i navike, panorame, znamenitosti… što pomaže da bolje razumiju jednu sredinu ne samo stranci, već, paradoksalno, i lokalni stanovnici.
„Najveći kompliment mi je kada mi ljudi kažu: ’živim ovdje 60 ili 70 godina, ali nikada grad nisam vidio ili vidjela na ovaj način’“, kaže Magzan.
Njegova posljednja izložba gradova „Sarajevo Barcelona Light&Shade“ u sarajevskoj Vijećnici, spoj dvije serije fotografija nastale u bosanskohercegovačkoj i katalonskoj prijestolnici, igra svjetla i sjene, ljudi i arhitekture, pokazuje koliko lične iskaznice gradova-prijatelja imaju sličnosti.
Premda od 2017., kada je snimao Barcelonu, i nekoliko godina kasnije tokom snimanja Sarajeva nije mogao projicirati ovu izložbu, čini se da na 30. godišnjicu bliskih odnosa Barcelone i Sarajeva ništa nije moglo pokazati sličnost dva grada kao Magzanova izložba.
Gledajući fotografije sa izložbe, književnik Miljenko Jergović rekao je da mu se desilo nešto što je moguće „samo u snu i na fotografijama“.
„Ponekad bi mi se, dok sam listao ove fotografije, trudeći se da previdim tekstove s objašnjenjima, dogodilo da zalutam u gradu, pa da ne znam jesam li ovo u Barceloni, ili sam u Sarajevu“, rekao je Jergović
„Onda bih dugo gledao u ploče na pločniku – ima li takvih u Sarajevu? – pa u lice čovjeka koji izranja iz tame – može li ovo biti Sarajlija, je li ovo netko poznat? To su, paradoksalno, najbolji trenuci svakog gledanja gradova. Trenuci u kojima u jednom gradu prepoznajemo onaj drugi. Na Magzanovim slikama čovjek je često u prilici da se na takav način zaigra.“
Šta je to što Magzan vidi u gradovima, a ne vide njegovi stanovnici? Možda on samo nije lijen ući u što više ulica, zaviriti u što više uglova, ili jednostavno ustati jako rano i izlazak sunca dočekati iznad grada, dok su krovovi zgrada još uvijek pritisnuti maglom.
“Ponekad to znači čekati na hladonoći, kao u slučaju Sarajeva, kada sam zbog loše procjene došao dva sata prije izlaska sunca. Ali se isplatilo. Prizori su čarobni”, kaže Magzan.
Njegova sarajevska izložba produbila je ionako duboku, emotivnu, nesvakidašnju vezu Barcelone i Sarajeva.
Prvi predstavnik međunarodnih medija koji je poginuo tokom granatiranja Sarajeva 1992. godine bio je mladi katalonski fotoreporter Jordi Pujol Puente (17. maja 1992.). Pogibija ovoga mladića bila je okidač koji je Kataloncima dao osjećaj da je rat u Bosni i Hercegovini i njihov rat.
Tokom rata, 340 katalonskih općina svakoga je ponedjeljka održavalo minutu šutnje za Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu.
Sarajevo i Barcelona službeno su postali bratski gradovi 2000. godine. Katalonci su tokom i nakon rata pružali veliku podršku i pomoć Bosni i Hercegovini, uključujući rekonstrukciju naselja ili važnih građevina u Sarajevu, poput olimpijske dvorane Zetra, koja sada nosi naziv po Kataloncu Juanu Antoniju Samaranchu, nekadašnjem predsjedniku Međunarodnog olimpijskog odbora.
Eric Hauck, delegat Vlade Katalonije i bivši dopisnik iz opkoljenog Sarajeva rekao je da u savremenoj hronologiji trideset godina predstavlja jednu generaciju: „Generacija 1992. gledala je kako se svjetlo iznenada gasi. Generacija 2022. pozvana je da se uhvati u koštac sa sjenama kako bi ponovo moglo izaći sunce. Zajedno ćemo uspjeti.“
Magzanove fotografije koje pokazuju ličnu kartu gradova su crno-bijele, što on objašnjava većim fokusom na važne stvari.
„Crno-bijela fotografija je dosta jednostavna. Boje ponekad odvlače pozornost od bitnih stvari“, kaže Magzan.