ZAHTJEV ANKARE JE UKIDANJE AMERIČKE PODRŠKE KURDIMA U SIRIJI

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je 23. januara kritizirao Švedsku, čiji je zahtjev za pridruživanjem NATO-u blokirala Ankara, izjavivši da ova država ne treba očekivat nikakvu dobru volju od Turske sve dok ne “pokaže poštovanje za vjerska uvjerenja muslimana i turskog naroda“ i dok dozvoljava spaljivanje Kur'ana i dozvoljava “terorističkim organizacijama da divljaju“. Turski ministar odbrane Hulusi Akar je 21. januara otkazao planiranu posjetu švedskog kolege Pala Jonsona, planiranu za 27. januar. Ova posjeta je postala “beznačajna“ nakon “ružnih postupaka“ u Švedskoj, izjavio je Akar.

Referirao se na događaje s početka januara, kada su ljevičarski aktivisti iz organizacije Švedski komitet solidarnosti za Rojavu objesili lutku Erdogana ispred gradske vijećnice u glavnom gradu Švedske Štokholmu. Potom su 21. januara švedske vlasti dale dozvolu ultradesničarima da održe protest ispred turske ambasade u Štokholmu, gdje je spalio primjerak Kur'ana. U međuvremenu, istog dana, ljevičarski aktivisti pokrenuli su protest protiv Turske i švedskog zahtjeva da se pridruži NATO-u i izrazili podršku za Radničku partiju Kurdistana (PKK), koja je zabranjena u Turskoj. Demonstranti, koji su nosili zastave PKK-a razvili su transparent na kojem je pisalo: “Svi smo mi PKK“.

PKK je na listi terorističkih organizacija Evropske unije, a na crnoj listi je i u Sjedinjenim Američkim Državama i Švedskoj. Bez obzira na to, Švedska je utočište za PKK i njegovu borbu su podržali vodeći švedski političari. Prije nego što je postao ministar odbrane Švedske,  Peter Hultqvist, koji je odstupio sa funkcije u oktobru prošle godine nakon izbora, učestvovao je u “proslavi rođendana“ PKK-a 2011. godine.

Nekolicina drugih švedskih političara – većinom, ali ne samo, ljevičara – učestvovala je u javnim događajima koje su organizirali simpatizeri PKK-a. Bivša socijaldemokratska vlada Švedske ponudila je političku i finansijsku podršku kurdskim grupama na sjeveru Sirije povezanim s PKK-om – Partiji demokratske unije (PYD) i njenom vojnom krilu, Jedinicama narodne zaštite (YPG).

Kako bi se pridružila NATO-u, Švedska je obećala da će raskinuti ove veze i uskladiti svoje zakone tako da učini aktivnosti PKK-a na svom tlu ilegalnim. Istina, nova konzervativna švedska Vlada gorljivo želi zadobiti povjerenje Turske. Javno se distancirala od PYD-a i YPG-a. Švedski premijer Ulf Kristersson osudio je vješanje lutke Erdogana kao “čin sabotaže“ protiv švedskog zahtjeva za pridruživanje NATO-u. Također je izjavio da je spaljivanje Kur'ana, iako legalno, “izraz dubokog nepoštovanja“.

Pa ipak, kako se jasno vidi iz Erdoganove izjave, nijedna turska vlada neće zatražiti od turskog Parlamenta da ratificira članstvo Švedske u NATO-u sve dok je antiturski i antimuslimanski sentiment dominantan u Švedskoj. Iako je švedska Vlada ispunila obećanja Turskoj u tropartitnom sporazumu koji su Švedska, Finska i Turska potpisale na samitu NATO-a u Madridu prošlog juna, ona sada treba uvjeriti švedsku javnost da ispunjavanje zahtjeva Turske nije ravno predavanju “fašizmu“, kako protestiraju ljevičari i liberali u Švedskoj, i zaustaviti napredovanje antiturskog mišljenja.

To, međutim, neće biti lako, zato što druge zapadnjačke države, SAD posebno, ostaju posvećene kurdskim militantima s kojima je Švedska prekinula veze. Kako to Turska vidi, kontinuirana američka podrška za PYD i YPG potkopava argument, koji švedska Vlada treba iznijeti, da se Švedska, udovoljavajući zahtjevima Turske, pridružuje drugim zapadnjačkim demokratijama u ujedinjenom frontu protiv terorizma.

Turska je morala imati probleme sa Švedskom i njenim prokurdskim stavom i izdvojila je Švedsku (ne Finsku, s kojom Turska nema problema i kojoj bi ratificirala zahtjev ukoliko bi ušla u proces bez Švedske) zbog njene dugogodišnje posvećenosti kurdskim aspiracijama, ali kontinuirana američka podrška za Kurde u Siriji glavni je razlog zabrinutosti Turske.

Činjenica da su Švedska i Finska prve zapadne zemlje koje kažu da su kurdske grupe koje su stvorile samoupravnu teritoriju u sjevernoj Siriji povezane s PKK-om i predstavljaju sigurnosnu prijetnju Turskoj predstavlja diplomatski dobitak za Ankaru. Ali, to Turskoj nikada neće biti dovoljno. Pitanje nije u tome šta Švedska kaže ili radi, već šta SAD radi ili ne radi na terenu u Siriji, što je od značaja za interese nacionalne sigurnosti Turske i koje će odlučiti o njenom stavu o nordijskom proširenju NATO-a, za koji američka vlada lobira.

SAD naoružava i finansira kurdske militante povezane s PKK-om u Siriji koji su se borili protiv grupe Islamska država Irak i Levant (ISIL). Njihov uspjeh protiv ISIL-a u vrijeme kada Turska nije činila mnogo u borbi protiv ove terorističke grupe jedan je od razloga zašto se američka vlada oslanja na njih. Međutim, ono što predstavlja nacionalnu sigurnost SAD-a je nešto što Turska smatra egzistencijalnom prijetnjom. Uspostavljanje kurdske države u blizini njene duge granice sa Sirijom upozorilo je sigurnosnu birokratiju u Ankari na rizik da bi Turska mogla izgubiti kontrolu nad vlastitom kurdskom regijom. Američka podrška kurdskoj državici potkopala je vjeru Turske u SAD, koji su mnogi Turci vidjeli kao neprijateljsku silu. Djelomično kao odgovor na ovo percipirano neprijateljstvo SAD-a, Turska je razvila svoje veze s Rusijom kao odbrambenu mjeru.

Turska demokratija je, također, stradala. Erdogan je 2015. godine poništio mirovni sporazum koji je turska vlada postigla s kurdskim pokretom nakon dvije godine pregovora. Suočen s prijetnjom ohrabrenog PKK-a, koji u Siriji podržava SAD, Erdogan je odlučio prihvatiti tvrdolinijaške politike na koje je pozivala vojska i uskladio se s krajnje desnim nacionalistima.

Washington smatra da je ključno sačuvati savez s kurdskim grupama u Siriji. Ovaj savez pruža američkoj vojsci teritorijalno uporište u Siriji, isturenu bazu koja bi se mogla pokazati korisnom u budućem sukobu s Iranom. Iz tog razloga, malo je vjerovatno da će SAD popustiti Tursku i pristati na to.

Administracija Joea Bidena se može kladiti da će Turska biti pogođena prodajom borbenih aviona F-16, koji su joj prijeko potrebni za održavanje zračnih snaga. Ipak, ne samo da prodaja nailazi na jak otpor u američkom Kongresu, već bi njena realizacija – u najboljem slučaju – spasila američko-turske odnose od kolapsa. Kao prvo, mogućnost kupovine uskoro zastarjelog F-16 ne bi nadoknadilo izbacivanje Turske iz projekta borbenog aviona F-35, nakon nepromišljene kupovine ruskog raketnog sistema S-400.

Bidenova administracija, također, može zastupati ideju da će moći ili izvršiti pritisak ili nagovoriti Tursku da prihvati Švedsku i Finsku u NATO nakon turskih predsjedničkih izbora u maju. Mogla bi se nadati da će Erdogan, ako bude ponovo izabran, posustati, jer više neće trebati izgledati snažan protiv SAD-a za potrebe izbora ili, ako izgubi, da će novi turski predsjednik željeti obnoviti odnos s Washingtonom i uraditi kako Amerika kaže.

Ovo je ipak pretjerano optimističan stav. Greška je potcijeniti riješenost Turske da iskoristi ovu priliku da neutralizira ono što vidi kao glavnu prijetnju po svoju nacionalnu sigurnost: PKK i kurdske grupe povezane s PKK-om. Pogrešno bi bilo i ne cijeniti to što stav Turske odražava dugoročne strateške interese turske države, što je širok, nestranački pogled nevezan za izborne interese. Stoga, na to neće utjecati ishod predstojećih predsjedničkih izbora.

Alternativno, SAD može odabrati da izigra Tursku, tako što će iznijeti izglede za promjenu američke politike prema sirijskim Kurdima bez namjere da ispuni takvo obećanje. Ovo je donijelo rezultate 1980. godine, kada je SAD uspio osigurati bezuslovni pristanak Turske na povratak Grčke u integriranu vojnu strukturu NATO-a (koju je napustila 1974. godine). Tada je vrhovni saveznički komandant NATO-a, američki general Bernard Rogers, dao šefu turske vojne hunte, generalu Ahmetu Kenanu Evrenu, riječ da će biti riješeni turski vojni problemi u Egejskom moru, obećanje koje je odmah zanemarila socijalistička vlada koja je došla na vlast u Grčkoj 1981. godine, koja je odbila poštovati ovaj dogovor. Turska neće ponoviti tu grešku, uvjeravao je Erdogan birače.

Turska će nastaviti ulagati veto na pridruživanje Švedske (pridruživanje Finske je blokirano samo trenutno zbog tog što su zajednički aplicirali) sve dok glavni razlog za zabrinutost ne bude riješen, a prokurdski ljevičarski i antimuslimanski desničarski aktivisti u Švedskoj nastavit će pružati Turskoj izgovore za to. Ali, Erdoganov bijes zbog ovih incidenata je sporedna predstava. Jednostavno, da bi se Švedska pridružila NATO-u, SAD će morati prestati finansirati i naoružavati PYD i YPG u Siriji.

Nažalost po Washington, američki strateški interesi u Sjevernoj Evropi i na Bliskom istoku ne mogu se pomiriti. Washington će morati odlučiti šta mu je važnije: opstanak sirijske kurdske državice povezane s PKK-om, ili osnaženje NATO-a sa Švedskom kao članicom. Bidenova administracija mora priznati da američko odbijanje da udovolji legitimnim sigurnosnim interesima Turske ugrožava jedinstvo i snagu NATO-a.

Ali, turska Vlada treba prepoznati da se i SAD suočava sa strateškom prijetnjom i treba biti spremna da pomogne adresirati je. Da bi Washington ponovo razmotrio podršku za PYD i YPG, Turska bi trebala pokazati da je spremna sarađivati sa SAD-om u suprotstavljanju iranskoj prijetnji.

Nažalost, američka politika prema Turskoj obojena je ličnim antipatijama prema njenom predsjedniku, zbog čega je takav kompromis nedostižan. Ipak, teški strateški interesi SAD-a i Turske poklapaju se u mnogo većoj mjeri nego što se to čini. Turska mora biti u potpunosti prihvaćena kao zapadni saveznik ako NATO želi da bude jak i ujedinjen od Baltičkog do Crnog mora.