DAN KADA JE U DOBOJU UMRLA PETKORAKA! (Odlomak iz dok. filma u produkciji “Bilo jednom u Doboju”

Puno je ljudi tog dana na Denkovači poubijano. Prema kazivanjima očevidaca partizani su na Denkovaču odveli oko 500 Bošnjaka. Ubijeno ih je oko polovine. Onako, bez optužnice, suda, advokata, odbrane i ikakvih dokaza. Poslije je neko iz OZNA-e pustio priču kako je nekoliko dana ranije negdje u Crnoj Gori, cijela jedna četnička jedinica, nakon zarobljavanja, prešla u partizane i da su oni, bez znanja komande,  počinili taj zločin. U ovo, naravno niko, a posebno rodbina nevino ubijenih, nije povjerovao. Kako god, kada sada sagledaš, do samog kraja se i, u stvari,  nije znalo ovdje ko je ko. Posebno ne danas.

Tog 17. Aprila 1945. na Denkovači je strijeljan Murvetov devetnaestogodišnji dajdža Mustafa, sin njegovog djeda hodže Huse s Orašja. Strijeljana su i tri brata Murvetovog tetka Mehe Hadžimujića s Ravne. Imali su od 19 do 21 godine. Jedan od njih je preživio strijeljanje i, teško ranjen, uspio je nekako s Denkovače doći do džamije na Orašju gdje je, kao imam, službovao Murvetov djed Huso. Prema kazivanju hodže Huse, on je ranjenika sakrio kod sebe i čuvao ga i hranio. Medjutim, rana je bila velika, opasna i počela se inficirati. Imam Huso je, pričao je, jednog jutra rano ranjenika poveo do poznatog dobojskog doktora  Džanana, koji je medicine svršio u Beču, kako bi mu ukazao pomoć. Kuća i ordinacija doktora Džanana nalazila se u vili gdje je danas “Raiffeisen” banka kod zgrade pošte. Doktor Džanan je očistio i previo ranu nakon čega je djed Huso ranjenika poveo nazad u selo. Htjelo se da su pored džamije prošli u trenutku kada su ljudi izlazili sa sabah-namaza. Medju njima bio je i mjesni “muftar” Ljubić koji je odlučivao kada će se ko ženiti i udati, kada će ići u vojsku, šta će posijati i čime će se baviti. Nije mu trebalo mnogo da ode u OZNA-u i prijavi da je vidio ranjenika s Denkovače. Djed je pričao da nisu prošla ni dva sata kada je stigla vojna policija i brata Murvetovog tetka Mehe odvela. Kako ne bi govorio o onome što je vidio i doživio strijeljali su ga u Barama kod klaonice na mjestu gdje se danas nalazi salon namještaja “Loco” i nova benzinska pumpa.

Ipak, za to kratko vrijeme dok se skrivao ispričao je djedu stravične detalje pokolja na Denkovači. Kupili su ljude kao marvu usput. Isključivo muslimane Bošnjake. Većina je bila vezana žicom, špagom ili konopcem. Gore su ih na stratište izvodili po trojicu ili četvericu i pucali u njih iz pušaka i pištolja. On je s braćom zajedno izveden. Čuo je pucnje i zajedno sa njima je pao u ponor Denkovače. Uprkos nesnosnom bolu bio je pri svijesti i, skriven ispod leševa, čuo je sve što se gore dogadjalo. Straha nije bilo. Smrt je bila tu, ispod, uz, iznad, svuda oko njega. S njom se odavno bio pomirio. U streljačkom vodu su se smjenjivali vojnici s petokrakom. Posao revnosnog ubijanja bez suda i dokaza se nastavljao i nastavljao. U jednom trenutku na stratištu se pojavio konjanik. Snažna ljudima u “titovskom” šinjelu s “titovkom” na glavi koju jekrasila crvena petokraka zvijezda. Na rukavima je imao zlatne širite – oznake nekog oficirskog, vjerovatno kapetanskog čina. Čovjek sjaha i uz, veliku i popularnu  komunističku psovku u smislu “sto bogova”, s tih nekoliko čarobnih riječi zaustavi pokolj na Denkovači. Tražio je ko je odgovoran i ko je naredio masakr. Kratko je trajao razgovor kada se začuo zvuk zatvarača i zatezanja vojničke opreme. Neko je podviknuo: “Slušaj ovamo. Ovo je greška i mi ćemo je ispraviti. Niste ništa vidjeli i niste ništa čuli. Ko bude o ovome pričao doći ćemo po njega, budite sigurni. Jezik za zube i – kući!”