DEMANTI NA TVRDNJE O NAVODNOM NEPOSTOJANJU SUDSKI UTVRĐENOG GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA U GRAPSKOJ (OPĆINA DOBOJ)

Povodom javno iznesenih tvrdnji da ne postoji sudski utvrđena činjenica o počinjenom genocidu nad Bošnjacima u Grapskoj (općina Doboj), smatramo ne samo pravnom, već i moralnom obavezom iznijeti jasne, naučno provjerljive i pravno utemeljene činjenice.

Ovakve tvrdnje ne pogađaju samo pravni poredak – one pogađaju i dostojanstvo žrtava i njihovih porodica.

Genocid je krivično djelo definisano međunarodnim pravom, prvenstveno Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine. Njegov ključni element jeste postojanje posebne namjere (dolus specialis) da se u cjelini ili djelimično uništi određena nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa. Upravo zbog tog specifičnog elementa, sudovi u svakom pojedinačnom slučaju moraju temeljito i pažljivo analizirati činjenično stanje, kontekst i cilj djelovanja počinioca.

Genocid nije politička kvalifikacija. To je pravna kategorija koja se utvrđuje dokazima – pred sudom.

Presuda njemačkog suda za genocid počinjen u Grapskoj i Doboju

Nikola Jorgić je za zločine počinjene 1992. godine na području općine Doboj (uključujući Grapsku i Ševarlije) proglašen krivim pred Higher Regional Court of Düsseldorf (Oberlandesgericht Düsseldorf).

Presudom od 26. septembra 1997. godine proglašen je krivim za 11 tačaka optužbe za genocid i osuđen na kaznu doživotnog zatvora.

Sud je utvrdio da je odgovoran, između ostalog, za:

• ubistva 22 osobe, većinom žena, starijih osoba i invalida, čija su tijela bačena u masovnu grobnicu;
• ubistva šest osoba u Ševarlijama, dok je sedma osoba živa spaljena u štali zajedno sa tijelima drugih ubijenih;
• ubistvo zarobljenika kojem je stavio limenu kantu na glavu, a potom ga usmrtio snažnim udarcem drvenom palicom.

Ovi zločini nisu apstraktne formulacije iz sudskog spisa. Iza svake tačke optužnice stoje imena, porodice i ugašeni životi.

Sud je zaključio da su ova djela počinjena s genocidnom namjerom i da predstavljaju krivično djelo genocida prema njemačkom krivičnom zakonodavstvu, tumačenom u svjetlu međunarodnog prava.

Time je Jorgić postao prva osoba osuđena za genocid počinjen na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine pred jednim nacionalnim sudom, primjenom principa univerzalne jurisdikcije.

Postupci pred najvišim sudskim instancama Njemačke

Presuda nije ostala na jednom sudskom nivou. Prošla je kroz najstrožiju pravnu kontrolu i verifikaciju.

Federal Court of Justice (Bundesgerichtshof) je 30. aprila 1999. godine potvrdio osuđujuću presudu.

Nakon toga, Federal Constitutional Court of Germany je 12. decembra 2000. godine odbacio ustavnu žalbu Nikole Jorgića. Savezni ustavni sud je jasno potvrdio da definicija genocida koju su primijenili niži sudovi nije u suprotnosti s međunarodnim pravom i da nije došlo do povrede ustavnih prava osuđenog.

Drugim riječima – presuda je izdržala provjeru najviših pravnih instanci jedne od najuređenijih pravnih država Europe.

 

Postupak pred Europskim sudom za ljudska prava

 

Jorgić je potom podnio predstavku protiv Njemačke pred European Court of Human Rights, tvrdeći da su mu povrijeđeni članovi 5, 6. i 7. Europske konvencije o ljudskim pravima.

Evropski sud za ljudska prava je 12. jula 2007. godine, u predmetu Jorgić protiv Njemačke, jednoglasno utvrdio:

• da su njemački sudovi pravilno primijenili nacionalne i međunarodne propise;
• da pojam genocida u relevantno vrijeme nije bio nejasan niti nepredvidiv;
• da nije došlo do povrede člana 7. Konvencije;
• da nije bilo povrede ni drugih navedenih prava.

Sud je posebno naglasio da tumačenje genocida koje su primijenili njemački sudovi nije bilo proizvoljno niti pravno neodrživo.

Ova odluka dolazi od najviše europske instance za zaštitu ljudskih prava – i predstavlja snažnu potvrdu zakonitosti i pravne utemeljenosti presude.

Pravne činjenice i moralna odgovornost javne riječi

 

Na osnovu navedenog, nesporno je:

• da postoji pravosnažna presuda nacionalnog suda kojom je za djela počinjena u Grapskoj i dobojskoj regiji utvrđeno postojanje genocida;
• da je presuda potvrđena od strane najviših sudskih instanci Njemačke;
• da je njenu usklađenost sa Europskom konvencijom potvrdio Europski sud za ljudska prava.

Tvrdnja da „ne postoji nijedna relevantna presuda“ stoga nije utemeljena na relevantnim činjenicama. Ona je u suprotnosti s dokumentovanom sudskom praksom.

Važno je jasno razgraničiti:

• Individualna krivična odgovornost ne znači kolektivnu krivicu naroda ili svih pripadnika određene zajednice;
• Sudski utvrđena odgovornost u konkretnom predmetu predstavlja pravnu činjenicu koja postoji dok god presuda nije poništena ili preinačena u propisanom postupku.

Negiranje sudski utvrđenih činjenica ne briše presude. Ne briše arhive. Ne briše sudske spise. I ne briše patnju porodica žrtava.

Poštovanje sudskih odluka ne znači političko slaganje s njima; ono znači poštovanje principa vladavine prava.

A bez vladavine prava nema ni pravde, ni povjerenja, ni istinskog pomirenja u društvu.

Dr. sci. Almir Grabovica

UNSA – Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarondog prava