HLJEB  KOJI TRAJE VJEČNO – ŠTA MI TO ZAISTA JEDEMO?

 

Kupio sam hljeb prije 1. maja, a na pakovanju jasno piše: “Upotrijebiti najbolje do 30.04.2025.” Danas je 11. maj. Hljeb i dalje stoji na polici, nije se usmrdio, nije se ubuđao, nije promijenio boju. Na prvi pogled – savršen. Ali to savršenstvo krije jedno uznemirujuće pitanje: šta mi to zapravo jedemo?

 

Da li je normalno da jedan hljeb traje više od deset dana, a da se ne pokvari? Šta je u njemu – konzervansi, aditivi, plastika, hemija? I još važnije: gdje je Institut za ispravnost hrane? Gdje su inspekcije? Koga štite – nas kao potrošače ili proizvođače koji u ime profita sve više truju narod?

 

Zdrav razum kaže da hljeb, ako je stvarno hljeb, ne može trajati dvije sedmice. Naši roditelji i djedovi su jeli hljeb koji bi drugi dan već stvrdnuo, treći se morao tostirati, a peti je bio za bacanje. Danas jedemo “hljeb” koji može da preživi i pola mjeseca – i da izgleda kao prvog dana.

 

A narod? I dalje pravi redove pred pekarama. Čekamo “svjež hljeb” koji možda jeste topao, ali sa sastavom od kojeg bi se svako zamislio – da ikad pročita etiketu. Da li je narod kriv što pristaje na ovakvu ponudu? Ili je izmanipulisan sistemski, bez znanja, bez izbora, bez edukacije?

 

Vrijeme je da se pitamo:

Zašto Institut za ispravnost hrane ne objavljuje javne analize proizvoda?

Zašto inspekcije ćute i reaguju samo kad je kasno?

Šta je zapravo sadržaj onoga što svakodnevno jedemo?

I kada će se svijest građana probuditi da tražimo hranu, a ne proizvod koji samo liči na nju?

Jer ako hljeb ne može da se pokvari – možda se već pokvarilo nešto drugo.