SJEĆANJE NA POPLAVE IZ MAJA 2014. GODINE-MAGLAJ-DOBOJ-ŠAMAC-ORAŠJE…

Čak i one koji nisu bili direktni sudionici nevidjenih patnji koje su podnijeli stanovnici ravničarskih dijelova naše zemlje, posebno u slivu rijeka Bosne, Save, Une i drugih, majskih dana 2014. godine, podilaze žmarci i na samo sjećanje reproducirano kroz video uratke ili fotografije. Iz naše bogate arhive zato nećemo objaviti gotovo ništa slijedeći onu narodnu; “Ne ponovilo se”. Poplava i potpisnik ovih redova imaju nešto zajedničko. Naime, majskih dana kada sam rodjen sada već prilično daleke 1965. godine,  sa prozora dobojske bolnice pružao se, pričali su mi stariji, stravičan pogled na poplavljen grad. Došao sam s poplavama i cijeloga života slušao kako se u mom rodnom gradu desilo nešto “prije poplave” ili pak “poslije poplave”. Odrednica života postala je poplava. Natjerala je ljude da grade puteve i te projekte koriste za gradnju nasipa kako bi se štitili od velikih voda, baš kao i danas.

Gotovo pola vijeka poslije ponovo se nebo zacrnilo. Teški oblaci su mladje iznenadili, a starije podsjetili na 1965. Te noći sam se našao na novinarskom zadatku u Maglaju tokom dana,  gdje je polavljeno nekoliko objekata u naselju Jablanica. Kiša je padala. Uveče sam ponovo kanio otići, ali me nabujala Bosna zaustavila i zamalo odnijela na prilazima ovom gradu.

Šamac-komad kruha i pašteta-pileća

Sutradan sam se  preko Ošava, gazeći nanose blata  i bježeči od većih i manjih klizišta do kože mokar uspio probiti do željezničke stanice u Maglaju. Dalje se nije moglo. Dalje je bilo samo more. Tu sam, gledajući jad i čemer, ljude koji su u trenu ostajali bez svega što su godinama sticali, ostao dva dana. 1650 objekata je poplavljeno, 6.000 Maglajlija je ostalo bez doma, 297 privrednih objekata, uključujući i fabriku “Natron”, našlo se pod vodom.

Potom sam dva dana proveo u Doboju, gdje sam, izmedju ostalog, po glasinama, tragao i za desetinama žrtava u tadašnjem tržnom centru “Tuš”. Nije ih bilo. Doboj je, uz materijalnu štetu veću od 160 miliona, poplavu platio i životima 11, mahom starijih i iznemoglih stanovnika koji nisu mogli umaći vodenoj stihiji.

Zadatak me potom odveo u (Bosanski) Šamac. Kako su Tešnjaci priskočili u pomoć Dbojlijama i Maglajlijama, tako je Gradačac hrlio da pomogne komšijama u Šamcu. Stotine ljudi su udomili i zbrinuli, a gradjevinske mašine iz Gradačca pomagale su u raščišćavanju posljedica u Šamcu.

Svoje tužno putovanje sa paštetom i komadom ovlaženog kruha u novinarskoj torbi tih dana sam završio u Orašju. “Štab” nam je bio na prvoj liniji odbrane kod benzinske pumpe “Antunović” gdje su centimetri odlučivali o  rezultatima iscrpljujuće  bitke izmedju branilaca grada i nadolazeće vode. Pobijedili su ljudi i nova nada u novi život. Kažem, ne želim se sjećati. Ne želim ni druge podsjećati. Evo nas, Maglaj, Doboj, Šamac i Orašje ljepši su i bolji no prije poplave. Štete od poplava iz 2014. u BiH su procijenjene na oko četiri milijarde maraka. Od toga gotovo četvrtina otpada na ova četiri grada heroja sa čijim stanovnicima sam, u osmodnevnom putovanju, dijelio njihove najteže dane. Zato samo ova fotka, načinjena na današnji dan prije devet godina pored nabujale Bosne u Šamcu, onaj ovlaženi komadić kruha i pašteta za obrok-pileća.  Afirmativa.ba (M.Č.)